Tko mora dokazati da nema diskriminacije u plaćanju?

Poslodavac mora objasniti razliku, ne radnik

Čim radnik dostavi činjenice koje ukazuju na sumnju u diskriminaciju na temelju spola, na poslodavcu je da dokaže da nema diskriminacije u naknadama. Radnik, dakle, ne mora dokazati da je nešto loše; taj prag je namjerno postavljen nisko. Radnik mora učiniti vjerojatnim da postoji razlog za sumnju — na primjer sa brojkama o razlici u naknadama unutar iste kategorije poslova — i od tog trenutka je na poslodavcu dužnost objašnjenja.

Za hrvatske privatne poslodavce ovo još nije obavezujuće pravilo: prijedlog zakona koji fiksira ovu promjenu terećenja dokazivanja u nacionalno pravo još je u parlamentarnoj proceduri i nije donesen. Direktiva ne primjenjuje se automatski između poslodavca i radnika. Za javni i polujavan sektor situacija je drugačija: oni već mogu biti izravno vezani direktivom, jer je rok za njezinu primjenu već istekao. A za sve poslodavce vrijedi da suci od tada moraju postojeće nacionalno pravo — uključujući zakone o jednakom tretmanu muškaraca i žena — tumačiti koliko je god moguće u svjetlu direktive.

Gdje je to navedeno u direktivi i zakonu

Promjena terećenja dokazivanja navedena je u članku 18. stavak 1. direktive (EU) 2023/970: u slučaju spora, terete dokazivanja je na poslodavcu čim radnik dostavi činjenice koje ukazuju na sumnju u diskriminaciju. U Hrvatskoj je to načelo duže poznato iz sudske prakse vezane uz zakone o jednakom tretmanu muškaraca i žena, a Ured za ravnopravnost i ljudska prava obrađuje slučajeve jednakih naknada i na temelju tog načela. Zakonska uspostava stroži, direktivi sukladan verzije za privatne poslodavce slijedi tek sa Zakonom o primjeni direktive o transparentnosti naknada između muškaraca i žena, koji se trenutno obrađuje u parlamentu.